Najveća obmana u ljudskoj povijesti

(Mjesec ili studio u Nevadi?)

Kad se trenutno nema o čemu novom pisati, "dežurna tema" onih koji se bave drugačijim tumačenjem događaja iz povijesti i znanosti od onoga što zastupaju "krojači" službenih pogleda, dobro dođe već nekoliko desetljeća staro podgrijavanje dvojbe o tome je li stvarno čovjek bio na Mjesecu ili je to samo vješto odglumljeno zbog ovog ili onog višeg cilja. Naravno da se takvih tekstova može pronaći uzduž i poprijeko interneta, no u moru sličnih koje sam pregledao, ovaj koji sam pronašao na http://www.conopljanews.net/let_na_mesec.html mi se učinio dosta zanimljiv te ga prenosim uz male prilagodbe.

Zanimljiva je i pojava jednog stava koji nije priklonjen ni onima koji drže da su ljudi bili na Mjesecu, kao ni onima koji drže da nisu. Ta "struja" pak zagovora da ljudi stvarno nisu bili na Mjesecu, ali da je na njegovu površinu poslana sva sila robotiziranih naprava koje su tamo postavile znanstvene uređaje.

Ovu temu je najbolje početi sa izjavom jednog NASA-inog čovjeka, kada su ga nedavno pitali kada će ponovo na Mjesec. Njegov odgovor bio je, "Kada ovladamo tehnologijom, ponovo ćemo tamo...".

Da li je greškom načinio lapsus ili je samo bio iskren, ali ovo je prilično čudno. Prije 40 godina, pomoću "štapa i konapa" hladnokrvno su u "konzervi" išli na Mjesec, a danas sa ovakvom tehnologijom,  još čekaju...

Ima još jedna zanimljiva činjenica. Kada je novinar Bart Sibrel prišao jednom prilikom Armstrongu, ovaj mu je odgovorio: "Nemojte me ništa pitati i ja vam neću ništa slagati". Da li bi Armstrong rekao ovako nešto da nema ništa da sakrije? Inače, Neil Armstrong se danas suočava sa mentalnom bolešću. Da li je to rezultat povezivanja njegovog imena sa najvećom prevarom u povijesti ili mu je jednostavno proradila savjest.

Uvjerenje da je čovjek kročio na Mjesec, odnosno da su pothvati misije ""Apollo"" bili uspješni, toliko je čvrsto ukorijenjeno u našoj svijesti da tvrdnja da to nije istina djeluje prilično smiješno svakome. To je prihvaćeno kao svojevrsna dogma. Pa ipak, ima mnogo ozbiljnih dokaza u prilog tvrdnji da je cijelo čovječanstvo žrtva jedne od najvećih podvala u režiji Amerike, to jest NASA-e, (Američka agencija za svemirska istraživanja).

Počelo je prije dvadeset godina kada jednom od inženjera koji je radio na projektu savjest više nije dopuštala šutnju. Izdao je knjigu gdje je potanko objasnio ovu neviđenu prijevaru. Tu su bile navedene sve same činjenice, kao što su: mjesto gdje je sve snimano, boravak astronauta u karanteni poslije "vraćanja na Zemlju" gdje su u stvari učili odgovore na sva moguća pitanja koja će im biti postavljena od strane novinara, izbacivanje modula iz transportnog aviona - kao navodno spuštanje modula na Zemlju, pogibija tog pilota koji je vozio taj avion već na njegovom prvom sljedećem letu, istina o lunarnom modulu koji nikada nije testiran na Zemlji i mnogo toga još. NASA je bila potpuno zatečena i uložila je nekoliko desetina milijuna dolara da bi opovrgnula ove informacije. A zašto uložiti toliki novac za nešto što se smatra potpuno normalnim, očiglednim i sve prihvaćenim.

Samo logičko razmišljanje baca veliku sumnju na ovaj njihov "poduhvat". Kada su Rusi otišli u orbitu, Amerikanci su bili poniženi. Da i oni odu u orbitu, bili bi samo drugi koji su to učinili. Samo je postojala jedna stvar sa kojom su mogli preteći Ruse. Odlazak na Mjesec bio je jedino rešenje. I što su učinili? Pa hladno su otišli na Mjesec i to u rekordnom roku. Ovdje treba spomenuti jednu činjenicu kada su vojni avioni u pitanju, a to je da je jednom vojnom avionu, od ideje pa do konačne realizacije, odnosno dok se nađe u naoružanju jedne vojske, potrebno 15 godina. Koliko je potrebno onda jednoj napravi koja "vozi na Mjesec". Po toj logici oni su trebali još početkom 50 godina krenuti u realizaciju projekta leta na Mjesec. A kakva je tehnologija bila 50-tih godina? Pogledajte automobilsku ili avionsku industriju toga doba. Informatičari koji dobro poznaju povijest računalstva vrlo dobro znaju kako su izgledala tadašnja računala, što su mogla i posebno koliko su bila velika.

1969. godine (a kamoli na početku projekta) kompjuterski čip još nije bio napravljen. Maksimalna kompjuterska memorija bila je 256k, a kompjuter u "Apollo" 11 imao je "nevjerojatnih" 32 k memorije. Danas kada kod Kineza kupite dvije majice, na poklon dobijete kalkulator koji ima deset puta više memorije nego računalo Apolla 11. I sa tim da su oni otišli na Mjesec!?

Kako spriječiti današnju tehnologiju da otkrije prijevare na snimkama i video materijalu. Vrlo jednostavno. Francuski časopis "Le Figaro" objavio je vijest da je NASA "izgubila" ni manje ni više nego 13.000 kaseta na kojima su bili snimke sa Mjeseca. Ono čega nema, ne možete ni testirati. Kamo su kasete sklonjene, samo oni znaju.

Inače, treba spomenuti i autora William Karela, koji je snimio dokumentarni film "Operation Lune" za francuski "Point du Jour Production and Arte France". U ovom dokumentarcu, udovica poznatog režisera Stanley Kubricka otkriva frapantnu činjenicu da je on bio angažiran 1969. godine od strane američke državne administracije da snimi kadrove šetnje astronauta po Mjesecu. Stanley Kubrick je obavio taj zadatak i to u istom studiju gdje je završio i svoj najpoznatiji film "Odiseja u svemiru 2001". Kubrick je za snimanje tih kadrova koristio specijalne Zeiss objektive, koji su bili napravljeni upravo za potrebe NASA-e. U filmu se navodi da je američkoj administraciji bilo najvažnije da astronauti budu viđeni kako hodaju po Mjesecu. Nagrada Kubricku za dobro obavljen posao bila je ta da je on dobio te iste objektive da bi kasnije mogao snimiti svoj film "Barry Lyndon", za koji je specifično da uopće nije korišteno umjetno svjetlo, već samo svjetlost svijeća.

ČUDNE ČINJENICE

Na slici koju je načinio ruski špijunski satelit poznate "Zone 51“ može se jasno vidjeti područje bez bilo kakvog biljnog svijeta. Na tom dijelu postoje krateri koji izgledaju potpuno isto kao krateri na Mjesecu. Još preciznije istraživanje pokazalo je da je jedan od tih kratera identičan sa kraterom snimljenim na Mjesecu prilikom misije "Apollo" 12.

Kamera koja se koristila za napraviti sve snimke na Mjesecu, bila je postavljena na prednjoj strani odijela astronauta i nije imala okular. Danas ga još uvijek ima i većina digitalnih aparata, bez obzira što se slika gleda na ekranu. Sve što su astronauti mogli učiniti je okrenuti se prema objektu koji žele slikati, usmjeriti kameru i nadati se da će im to ući u kadar. To je jednostavno bilo slikanje na slijepo, a da se ne spominje skakanje i slično. Međutim, pogledajte slike sa Mjeseca, one su fantastično kadrirane, svaki objekt je potpuno fokusiran, nema kadrova koji izlaze van okvira, niti zamućenih slika uslijed skakanja. Tako je napravljeno tisuće perfektnih slika. Još jedan dokaz tvrdnji da je sve to napravila filmska ekipa.

Samo mjesec dana prije misije "Apollo" 11, Armstrong je testirao Lander u zračnoj bazi. Tijekom testiranja nije mogao nikako uspostaviti potpunu kontrolu nad njim. Lander je slupan, a Armstrong se spasio iskočivši iz njega u zadnjem trenutku.

Gus Grissom bio je veteran svemirskih putovanja koji je često okolo kritizirao NASU i govorio: "Netko ide da bude ubijen". Međutim taj netko je bio baš on. Bio je unutar kapsule koju je zahvatila vatra, komunikacija se izgubila i cijela posada je izginula. Ostaci ove kapsule završili su zaključani daleko u vojnoj bazi. Obitelj Gus Grissoma misli da vatra uopće nije bila nesretan slučaj. Betty Grissom, Gusova udovica, tražila je od NASA-e da kaže istinu o ovom slučaju, kao i o "Apollo" misijama.

Charlie Barnet sakupio je preko 500 stranica NASA izvještaja koji su se ticali sigurnosti. Rekao je: "Program "Apollo" je velika zbrka i nered, oni nikada to neće napraviti za let na Mjesec". Tjedan kasnije vlak je udario u njegov auto, ubivši njega, ženu i ženinu kćerku iz prvog braka. Sva njegova izvješća su nestala!

Između 1964. i 1967.godine, desetorica astronauta izgubili su živote u nesrećama. Samo vrlo mali broj ljudi iz NASA-e znao je pravo stanje i što se u stvari dešavalo. Raketni inženjer koji je radio za kompaniju na proizvodnji raketnih motora za "Apollo" program, prijavio je mnogo problema i izrazio veliku sumnju u uspjeh misije.

Nekoliko godina nakon NASA-inog navodnog spuštanja na Mjesec, Buzz Aldrin, "drugi čovjek na Mjesecu" bio je upitan na jednom domjenku o tome da kakav je to osjećaj hodati po Mjesečevoj površini. Aldrin je nakon toga pogledao u svoja stopala i napustio prostoriju nekontrolirano plačući.To nije bio ni prvi ni posljednji put da je učinio tako nešto. Da li je to bila patnja i pokušaj da živi dalje od velike laži.
Odmah ćemo navesti i slučaj astronauta na misiji "Apollo" 12. Pete Conrad rekao je da će javno progovoriti o prevari letova na Mjesec kada bude 30-godišnjica njegovog navodnog leta na Mjesec. To se je trebalo desiti 1999. godine. Ubijen je jedan tjedan prije 30 godišnjice leta i tako spriječen progovoriti.

NASA-ina slika sa "Apollo" 11 misije pokazuje Neila Armstronga kako čini veliki korak za čovječanstvo. Fotograf bi morao biti u tom slučaju na površini Mjeseca. Ako je Armstrong bio prvi čovjek na Mjesecu, tko je onda načinio fotografiju?
Kaže se da su samo dva čovjeka šetala po Mjesecu prilikom misije "Apollo" 12. Astronaut koji se vidi na viziru naslikanog astronauta nema kameru. Pa tko je onda načinio fotografiju?

Lunarni modul kojim su se navodno spustili na Mjesec bio je težak 17 tona. Imao je izuzetno snažne raketne motore na donjem dijelu koji su ga trebali prizemljiti, kao i izbaciti pri povratku sa mjesečeve površine. Međutim, na slikama modula, nigdje nema nikakvih tragova ispod njega. Nikakvog, ni najmanjeg kratera koji bi trebao ostaviti, nikakvih tragova u prašnjavom tlu Mjeseca. Modul djeluje kao da nikada nije upaljen.

Tko je toliko lud da riskira korištenje lunarnog modula na Mjesecu, kada simulacija spuštanja na Mjesec nije nikada testirana? Zašto su NASA-ini administratori dali ostavke dan prije prve misije "Apollo"?

Kada pogledate što su misije "Apollo" ostavile na Mjesecu, zapitajte se zašto ništa od toga nije vidljivo putem jakih teleskopa. Sonda Clementine periodično mapira Mjesečevu površinu, ali nikako da pokaže bilo koji artefakt koji je ostao tijekom "Apollo" misija. Kamo su nestali Mjesečevo vozilo i postolje lunarnog modula?

Bilo je nemoguće imati svemirska odijela sa vodenim hlađenjem, kada je vanjska temperatura bila stalno na točki ključanja vode. Navodno mjesečevo kamenje donijeto sa Mjeseca je bazaltna stijena pronađena negdje na Zemlji, a NASA ju je umjetno načinila radioaktivnom.

RADIJACIJA

Radijacija je ono što i dan danas predstavlja najveću prepreku putovanjima u svemir. Jedan američki autor je istraživao i otkrio da bi "Apollo" raketa trebala imati dva metra debelu stjenku da bi zaštitila astronaute unutar kapsule od kuhanja uslijed kozmičke radijacije. Veliko je i pitanje kako je NASA zaštitila filmove i kamere od radijacije i ekstremnih temperatura?

Rusi su objelodanili da oni neće nikada pokušati otići na Mjesec, pošto ne znaju što sve radijacija može učiniti. Možda i ovo dovoljno govori o problemu radijacije.

Sunčevi bljesci mogu ozlijediti astronaute u svako doba. Da bi otišli na Mjesec, astronauti bi morali proći kroz dva posebna područja sa veoma visokom radijacijom koja su poznata kao Van Allenovi pojasevi. Prvo polje je 272 milje od Zemlje. Količina radijacije u pojasevima varira od godine do godine, ali svakih 11 godina zračenje postaje najgore. I koja slučajnost. Baš od 1969. do 1970. bio je jedno od najgorih razdoblja u kojemu je radijacija dostigla svoj vrhunac. NASA je na ovo pitanje odgovorila da astronauti nisu dugo prolazili kroz Van Allenove pojaseve. Kada smo kod ovoga, sjetite se samo koliko traje snimanje na rengenu. Djelić sekunde, a i to je dosta. Zašto je onda NASA koristila tanke ploče od aluminija da bi zaštitila astronaute kada su znali da je razina radijacije u svemiru nekoliko stotina puta jači od smrtonosne doze?

Da li ste znali da je vlada SAD-a 09. srpnja 1962. godine pokušala napraviti rupu u Van Allenovim pojasevima 248 milja (400 km) od Zemlje? Tijekom operacije nazvane "Starfish Prime" Američka komisija za atomsku energiju (AEC) je uz pomoć nuklearne eksplozije snage 1,4 megatona pokušala napraviti neprirodni koridor kroz Van Allenove pojaseve. Na žalost, ne da nisu uspeli napraviti rupu u pojasu, već su napravili potpuni kaos. Napravili su treći pojas koji je bio 100 puta intenzivnijeg zračenja od prirodnih pojaseva, a 2002. godine ova umjetna zona je još uvijek imala 25 puta snažniju radijaciju od druga dva pojasa. Danas čak nema ni slaganja u pogledu širine pojaseva.

Dr. James Van Allen, koji je 1958. godine tijekom misije "Explorer 1" i otkrio ove pojaseve nalazi da se oni prostiru najmanje 64.000 milja, dok NASA tvrdi da su oni prostiru samo 24.000 milja u visinu. Svaka od raketa "Apollo" provela je približno oko četiri sata u pojasu, izložena ogromnoj količini radijacije. Nikada nijednom od astronauta nije ni dlaka sa glave falila, a kamoli da su oboljeli od bolesti koje prouzrokuju i mnogo manje količine radijacije. Na Mjesecu su mnoge od stvari koje mogu ubiti astronaute potpuno nevidljive: vakuum, ekstremne temperature i naravno svemirska radijacija.

1994. određeni znanstvenici su zaključili da ljudska vrsta ne može riskirati odlazak van Zemljine atmosfere, sve dok se ne pronađe put da se zaobiđe smrtonosna svemirska radijacija. Kako je danas? 2006. godine NASA je napravila 30 minutni video snimak, u kojem njeni znanstvenici iz svemirskog programa nekoliko puta ponavljaju zaključak znanstvenika iz 1994.

Putovanje, odnosno navodno spuštanje na Mjesec je savršen primjer događaja za koji ne postoje dokazi osim snimaka i fotografija koje je za prikazivanje izabrala NASA. Ali, kao da se nije očekivalo da će netko pažljivo proučiti taj materijal i otkriti da tu nešto nije u redu. Tada ni oni znali da će se jednog dana pojaviti internet i da neće moći blokirati informacije, da će se pojaviti tehnike kojima se lako dokazuje svaka krivotvorena i montirana fotografija i video.

Stručnjaci su ustanovili nepodudarnost filmskih kadrova snimljenih navodno na Mjesecu sa fotografijama koje su "astronauti" tamo napravili; na TV snimcima se gotovo i ne vidi da oni fotografiraju, kao da je riječ o sasvim odvojenim dešavanjima. Zatim, i na tim kadrovima i na fotografijama, navodno napravljenim na Mjesecu, vide se nemogući svjetlosni efekti.

Ovdje ćemo vam sada pokazati neke od brojnih snimaka, i fotografskih i onih iz filmskih snimaka i TV prijenosa, napravljenih između 1969. i 1972. godine na kojima postoje jaki dokazi da nisu snimljeni na Mjesecu kako to tvrdi NASA. Komentare na slike dao je David Percy, čuveni britanski stručnjak za film i fotografiju.

	Ovdje je jedna od najčešće spominjanih činjenica. Kako zastava vijori kada na Mjesecu nema atmosfere? I kako da se ni na jednoj slici ne vide zvijezde, mada bi se zbog nedostatka atmosfere trebale vidjeti mnogo bolje nego sa Zemlje prilikom najvedrijeg dana? Scenaristi i režiseri o ovome izgleda nisu vodili računa.
	Kako je moguće da se vidi tako mnogo detalja na ovom zlatnom dijelu lunarnog modula? Kao što se vidi, sjena je ispred modula, Sunce je  iza modula i zlatna površina modula trebala bi biti u potpunoj sjeni, a ne osunčana. Također, zašto "Sunce" ima aureol oko sebe, kada na Mjesecu nema atmosfere?
	Mislim da komentar na ove slike nije uopće potreban, samo dobro pogledajte sjene. Na gornjoj slici pogledajte dužinu sjene desnog astronauta u odnosu na sjenu astronauta lijevo.
	Dnevna svjetlost na Mjesecu traje 14 zemaljskih dana, ali na NASA-inim snimcima dužine sjena variraju u vremenu od nekoliko sati ili dana navodne misije. Uz to, one su u neskladu sa kutevima pod kojim Sunčeva svjetlost pada na Mjesečevu površinu. Na primjer, za vrijeme navodne misije "Apollo" 11, Sunce je bilo 10 stupnjeva iznad Mjesečevog horizonta, ali na slikama je taj kut čak 26 stupnjeva. Sjene na slikama idu u različitim smjerovima, što ukazuje na više bliskih izvora svjetlosti.
	Ova slika, također sa TV snimka, pokazuje odsjaj jednog svjetlosnog izvora koji zauzima približno četvrtinu ispupčenog vizira kozmonauta. Taj svjetlosni izvor morao je biti vrlo blizu i vrlo snažan.
	Misija "Apollo" 16. Potpuno osvijetljena prednja strana astronauta, koja bi trebalo biti u sjeni jer je on okrenut leđima "Suncu". To ukazuje na snažno reflektorsko svjetlo, koje se ne spominje i ne vidi u TV prijenosu. Taj svjetlosni izvor je morao biti postavljen vrlo visoko, što objašnjava velike, nerealne kutove "Sunčeve" svjetlosti.
	Obratite pozornost na potpunu osvijetljenost astronauta, i to sa iste strane na kojoj je i sjena! Osvijetljena je i dalja zastava ispred samog modula, iako joj on potpuno zaklanja "Sunce".
	Aldrin na čuvenom snimku sa misije "Apollo" 11 ne bi mogao stajati u jednom jarko osunčanom području, a da se iza njega odmah nalaze tamne površine. Sunčeva svjetlost bi se trebala ravnomjerno razastrti po svim Mjesečevim ravnim površinama. Obratite pozornost na sjenu, koja se pruža suprotno od "neosunčanog" predjela u pozadini. Očito su korištena dva reflektora, jedan visoko iza i iznad Aldrina, a drugi, slabiji ispred njega, omogućavajući da se vidi njegova osjenčana strana, što je u Mjesečevim uvjetima vakuuma potpuno nemoguće. Pogledajte i čistoću odsjaja na njegovoj kacigi, koja se nalazi na osjenčanoj strani i trebala bi biti u potpunoj sjeni!
	Upravo nevjerojatna stvar! Križić koji je postavljen u žarišnu ravninu kamere i praktično je povezan sa filmom, nalazi se na ovim snimcima iza objekata koji su snimljeni i djelomično je njima zaklonjen! Otprilike je ovo isto kao kad bi meta zaklanjala ciljnik puške.
	Pogledajte dobro slovo C na stijeni!!! Također, obratite pozornost na slovo C koje se nalazi na tlu ispred stijene. Korištenje slova C na filmskim i kazališnim rekvizitima je dobro poznato ljudima u Hollywoodu i koristi se za pokazati gdje treba biti centar scene.
	Pogledajte sliku Buzza Aldrina u "Apollo" 11 kapsuli prilikom "povratka" sa Mjeseca i naravno u tami svemira. Međutim, što se vidi kroz prozor kapsule? Zašto se vidi svjetloplava izmaglica od Zemljine atmosfere. Ovo je čisti dokaz da je kapsula bila samo u Zemljinoj orbiti. U stvari ovakva svjetloplava svjetlost može se vidjeti kroz prozor na video snimkama svih "Apollo" misija. To je dokaz da su jednostavno samo kružili u zemljinoj orbiti.

Što reći na kraju osim da je sasvim moguće da i dan danas NASA nema tehnologiju za poslati čovjeka na Mjesec i sigurno ga vratiti na Zemlju. To će možda biti moguće u budućnosti, no tko zna u koliko dalekoj budućnosti...

Obrada: astro;-)

Početna stranica