1. Uvod Jedna od najvećih nedoumica koje su obilježile drugu polovinu dvadesetog stoljeća i potaknule znatiželju gotovo svih dijelova ljudskog društva je fenomen NLO (nepoznati leteći objekti, eng. UFO), poznatiji pod slikovitim i široko prihvaćenim pojmom "leteći tanjuri" (eng. Flaying Saucer). Desetljećima ljudi iz svih krajeva svijeta izvješćuju o opažajima nepoznatih, poglavito tanjurolikih i cigarolikih letećih objekata na nebu, te se u nedostatku i nemogućnosti znanstveno utemeljenih objašnjenja u javnosti pojavljuje gomila raznorodnih pojašnjenja prirode tih objekata. Za neke su to letjelice izvanzemaljskih civilizacija, vremeplovi iz budućnosti, posjetitelji iz paralelnih svemira, potomci nekad tehnološki naprednih civilizacija koje su prije nas postojale na Zemlji, tajni projekti svjetskih supersila, i tko zna što sve još. Lutajući "bespućima interneta", nedavno sam, iskreno, vrlo se iznenadivši, sasvim slučajno naišao na vrlo velik broj stranica koje obrađuju tanjurolike i cigarolike leteće strojeve koje su navodno razvijali njemački nacisti, prije i tijekom drugog svjetskog rata, a po nekima i kasnije. Zanimljivo je da se ti nacistički leteći strojevi pojavljuju u godinama prije masovnog viđenja nepoznatih letećih objekata diljem gotovo cijelog svijeta nakon drugog svjetskog rata. Jednako tako, zanimljivo je da te takozvane nacističke letjelice svojim oblikom stvarno podsjećaju na tanjurolike i cigarolike letjelice koje desetljećima opisuju očevici, poznatije kao "leteći tanjuri". Jesu li te opisane letjelice podloga današnjoj "ufologiji", ili je to samo slučajnost koja nema veze s suvremenim NLO viđenjima, pokušajte sami zaključiti iz onog što sam sabrao "uzduž i poprijeko" brojnih internetskih stranica posvećenih toj temi. 2. Početak: okultistička društva
3. Njemački "leteći tanjuri" SS E-IV (Entwicklungsstelle 4 - odnosno jedinica za razvoj SS-ovskog okultnog reda "Crno Sunce"), navodno je 1939. godine razvila elektromagnetski gravitacijski motor koji je poboljšao Hans Coler-ov stroj na tzv. "slobodnu energiju", a koju u svojim radovima spominje i Nikola Tesla (Free Energy), pretvorivši ga u energetski pretvarač. Kasnije su ga navodno uparili sa Van De Graaf-ovim generatorom i Marconi-jevim vrtložnim dinamom (sferični spremnik od merkurija i žive) kako bi proizveli rotirajuće elektromagnetsko polje velike snage koje je reduciralo masu i utjecalo na gravitaciju. Taj pogon, "Tachyonator 7", je navodno napravila je tvrtka "Thule Triebwerk" i postavila ga je u za to posebno napravljen disk.
Izvori opisuju postojanje većeg broj prototipova i podtipova tih letjelica. Nazivi su uglavnom bili: "RFZ" (Rund Flug Zeuge Discs 1-6) i "Vril" 1-11 i na kraju "Haunebu" 1-4. Može se reći da kod autora stranica o tim letjelicama vlada poprilična zbrka. Pojedini tipovi i podtipovi letjelica su kod različitih autora različito razvrstani. - "RFZ" i "Vril" leteći diskovi U ljeto 1934. Viktor Schauberger (izučavao je sile koje nastaju tijekom protjecanja vode) se pridružio organizacijama "Thule" i "Vril" na poslovima vezanim uz razvoj letećih strojeva. Ubrzo je kako tvrde izvori, pod vodstvom dr. Schumann-a izveden prvi pokusni let "RFZ 1", sagrađen u tvornici "Arado" u Brandenburgu. U svom prvom i jedinom letu postigao je visinu od 60 metara, zatim je plesao i tresao se nekoliko minuta u zraku. Pilot Lothar Waiz je nekako uspio spustiti letjelicu, izjuriti iz nje, a ona se zavrtjela poput zvrka, okrenula naopako i razletjela u komadiće. No izvori dalje navode, da je već krajem iste godine spreman bio "RFZ 2", s "Vril" pogonom i upravljanjem temeljenim na izbojima (impulsima) magnetskog polja. Promjer mu je bio 5 m. Pri letu se tvrde događao neobičan učinak. Letjelica bi poprimila zamagljen izgled i isijavala crvenu, narančastu, žutu, zelenu, bijelu, plavu ili ljubičastu boju, ovisno o stupnju pogona. Ova letjelica je fotografirana iznad Britanije i iznad Atlantika. Ipak, mogućnost upravljanja ovom letjelicom bila je ozbiljno ograničena, jer je mogla mijenjati smjer leta samo pod 90 i 45 stupnjeva. Do kraja 1942. razvijen je "Vril-1-Jager", promjera 11,5 m, maksimalne brzine 12.000 km/h. Mogao je mijenjati smjer pod pravim kutom i pri toj brzini, bez gravitacijskog učinka na pilota. Izgrađeno je 17 primjeraka, neki za jednog, neki za dva pilota, sa staklenim kupolama. Razvoj je nastavljen sve do sloma Reicha, a kao zadnji model se spominje "Vril 11".
"Haunebu" Jednakovremeno s razvojem letećih strojeva tipa "Vril", druga grupa pod vodstvom Hansa Kammler-a, radila je navodno na razvoju sličnih letjelica pod tajnim nazivom "Haunebu". Pogodna područja za ispitivanje ovih strojeva su pronađene u sjeverozapadnoj Njemačkoj koja je bila poznata i pod nazivom Hauneburg. Letjelicu koju su tamo ispitivali nazvali su jednostavno "H-gerat", što bi u prijevodu značilo "Sprava iz Hauneburga". Zbog sigurnosti preimenovali su je u još kraće ime, "Haunebu". - "Haunebu 1" Napravljena su navodno dva prototipa promjera 25 metara, koja su imala osam članova posade i mogla su postići brzinu od maksimalnih 4.800 km/h, ali samo na malim visinama. Kasnija poboljšanja su omogućila razvijanje brzina od maksimalnih 17.000 km/h, što zvuči zbilja nevjerojatno. Let je kažu mogao trajati do 18 sati, a kako bi letjelica mogla odoljeti ogromnim temperaturama koje nastaju pri takvim brzinama, tvrde da je osmišljen poseban zaštitni sloj nazvan "victalen" - tzv. smrznuti dim (eng. Frozen Smoke), koju su osmislili SS-ovski znanstvenici u 1930-ima. Rani modeli su također isprobavali i prilično veliki 60 milimetarski-ski top nazvan "KSK" (Kraftstrahlkanone - vidi opis). "Haunebu 1" je prema izvorima prvi puta poletio 1939. godine i odradio ukupno 52 probna leta. 1942. je napravljen novi model, nešto većeg promjera, 26 metara. Imao je 9 članova posade i mogao postići brzine od 6.000 – do teorijskih 21.000 km/h, te mogao letjeti 55 sati neprekidno. Oba su, kao i kasnije proizveden "Haunebu 2" imali toplinske zaštite od victalena i u razdoblju od 1943-1944. godine je kako tvrdr, napravljeno ukupno 106 probnih letova.
- "Haunebu 2" Dolaskom 1944. godine navodno je ispitan usavršeni bojni model "Haunebu 2 Do-Stra" ("Dornier Stratospharen Flugzeug" - Dornierova stratosferska letjelica) koji je prema izvorima mogao letjeti u stratosferu, neki tvrde tvrde čak i do Mjeseca. Za pilote su napravljena posebna odijela - skafanderi.
Napravljena su dva prototipa. Ovi divovski strojevi visoki nekoliko katova imali su posadu od 20 ljudi, te su navodno mogli postići brzine iznad 21.000 km/h. SS je tvrde namjeravao izraditi postrojenja za serijsku proizvodnju u tvrtkama "Junkers" i "Dornier". Na kraju je odabrana tvrtka "Dornier", no kraj rata je kažu onemogućio serijsku proizvodnju. Uz to, nacističke glavešine navodno nisu bile sklone takvim letećim strojevima zbog problema sa nedostatno sigurnim nadzorom njihove vrlo jake pogonske sile, te zbog toga što su ti strojevi poradi poradi rečenog, bili opremljeni vrlo lakim naoružanjem i nisu kao klasični zrakoplovi bombarderi mogli mogli nositi značajnije količine bombi koje bi ispustili na cilj.
- "Haunebu 3" Napravljen je navodno i prototip od 71 metara u promjeru, nazvan "Haunebu 3". Navodi se da je ova letjelica s 32 člana posade, razvijala brzine do čak 40.000 km/h i mogla letjeti i po nekoliko tjedana.
Razvijani su i planovi i za "Haunebu 4", ali prototip zbog ratnog poraza kažu da nikada nije napravljen. - "Andromeda" Dalje izvori navode da je u razdoblju od 1942-1945. napravljena cijela serija prototipova elektro-magnetsko-gravitacijskih strojeva, a sve je to navodno kulminiralo izradom 139 m dugačke i 30 m visoke letjelice u obliku cigare nazvane "Andromeda". Pogon su kažu činila četiri "Thule-Tachyonator-a" i četiri "Schumann-ova levitator-a". "Andromeda" je po izvorima u sebi mogla nositi dvije "Vril 1" i jednu "Haunebu 2" letjelicu. Prototip su navodno po slomu Reicha preuzele SAD i nastavile razvoj.
- "Nacističko zvono - Nazi Bell" Jednako tako, prema brojnim internetskim izvorima, nacistički znanstvenici su eksperimentirali i sa plazmom u rotirajućem magnetskom polju. Tvrde da je jedan takav poligon podignut kod Ludwigsdorfa u Prusiji, danas Poljska. Navodno se jedan takav stroj zbog oblika nalik zvonu nazvan "Nazi Bell", srušio 1965. godine nad pensilvanijskim šumama u SAD. Video o tom navodnom projektu je snimio i "History Channel".
Glavešine društava "Thule" i "Vril" su po jednima nakon vojnog sloma nacističke Njemačke, letjelicom "Haunebu 3" u ožujku 1945. preletjele na Antarktik, a po drugima otplovili u dvije najmodernije podmornice, u tamošnju njemačku postaju 211 koja je poznata i pod nazivom "Neu Berlin" i navodno se nalazi se na području poznatom kao "Zemlja kraljice Maud", a koju su Nijemci preimenovali u "Neu Schwabenland". Postaja je navodno građena u tajnosti 1942-1943. u podzemnim kavernama Muhlig-Hoffmann-ova gorja. Okružje pogodno za život u postaji su kažu osiguravali brojni geotermalni izvori. 1943. godine je admiral ratne mornarice Karl Doenitz izjavio da je njemačka podmornička flota ponosna što je uspjela za svog Fuhrera u drugom djelu svijeta sagraditi "Shangri La", neosvojivu utvrdu.
Neu Schwabenland - Nova Švapska Osim toga, nacisti su navodno u svoju južno polarnu postaju, poslali i podmornice novijih tipova iz postaja u Norveškoj, Južnoj Africi i Latinskoj Americi. Nakon kraja rata je po saveznicima utvrđeno da u zarobljeništvu nedostaje određen broj podmornica, uključujući nekoliko najsuvremenijih, namijenjenih za dugotrajnu plovidbu oceanima tipa XXIII U–Boat (electroboat). Netom pred kraj rata, podmornice U-530 i U-977 su isplovile na otvoreno more s tajnom zadaćom. Podmornce su se predale 10. 07. 1945. u luci Mar De Plata. U njima je zatečena samo tzv. "golobrada" posada, dok tereta i štićenih osoba nije bilo. Iz teretnih listova se vidjelo da je između ostalog prevožen i uranov oksid za japanske saveznike koji su kao i njemački nacisti, navodno radili na razvoju atomskog oružja. Kako iznose neki izvori, Nijemci, Japanci i Amerikanci su vodili utrku u tome tko će prvi izraditi i upotrijebiti atomsku bombu. Znamo da su u tome prvi uspjeli Amerikanci. Da slučajno nisu, tko zna tko bi danas vladao svijetom i koji bi jezik bio svjetski? Njemački, japanski, ili možda grobna tišina? Razgovor sa članom posade podmornice U-977 na tu temu i priču o njemačkom atomskom reaktoru i o načinu na koji su saveznici uspjeli od Nijemaca preuzeti uran, objavljuje i National Geographic u dokumentarcu "Lov na Hitlerove znanstvenike" (Q 3491).
Nakon završetka rata, kažu da saveznici nisu uspjeli pronaći određeni broj njemačkih dužnosnika i znanstvenika. Većina ljudi koji su nestali, bili su znanstvenici, inženjeri i pripadnici SS–ovog znanstvenog odjela (Entwicklungsstelle 4). Zapadni saveznici su kao i Rusi, nastojali što više njemačkih znanstvenika preuzeti pod svoje okrilje. Operacija je imala kodni naziv "Paperclip" (spajalica). Najpoznatiji "ulov" među njima je bio Wernher von Braun (1912. - 1977.) koji je radio na raketama poznatim kao "V1" i "V2", a kasnije postao zaštitni znak NASA-e, poznatiji kao "otac" američke raketne tehnologije. 5. Akcija "High Jump" - rat nakon rata Nakon svršetka drugog svjetskog rata, ratna mornarica SAD je 02. prosinca 1946. poduzela "istraživačku" misiju pod kodnim nazivom "High Jump" koja se je sastojala od trinaest ratnih brodova, dva nosača hidroaviona, jednog nosača aviona, dvanaest drugih aviona, šest helikoptera i 4.700 ljudi. Službeni razlog za pokretanje te misije je bila potreba izrade mapa obala Antarktika i u tu svrhu je tvrde napravljeno 70.000 fotografija iz zraka. Službeni cilj misije je bio istraživački, zanimljivo, baš u području tzv. "Neu Schwabenland"-a. Misijom je zapovijedao admiral Richard E. Byrd kojem je to bila već četvrta ekspedicija u taj dio svijeta.. Kako istraživačke misije obično ne čini tolika vojna sila, ruski izvori u duhu gore iznijetog pretpostavljaju da je cilj misije bio neutralizirati njemačku koloniju ili bazu neke druge strane sile i otkloniti opasnost koja je ona u budućnosti možebitno predstavljala za sile pobjednice u drugom svjetskom ratu.
Ruski izvori iznose da je misija navodno otkrila područje koje je bilo prekriveno zelenilom i tzv. "Dugin grad" u kojem su živjeli gospodari Antarktika. Na internetu se može pronaći i "izgubljeni" dnevnik admirala Richard E. Byrd-a koji navodi da se on sastao s njima, no ne opisuje se uzrok kasnijeg vojnog sukoba. Iako je bilo planirano
trajanje misija
"High Jump" bilo šest
mjeseci, skraćena je na osam tjedana, te je obustavljena krajem
veljače 1947. Američka ratna flota se prema argentinskim i ruskim izvorima poražena
odvukla kući pretrpjevši gubitke u
borbi sa neprijateljskim podmornicama, kao i letećim diskovima koji
su se kretali bešumno i nevjerojatnim brzinama.
Za
vjerovati je da su porazom nacističke
Njemačke 1945. godine, SAD (USA) i SSSR (CCCP) preuzele veći broj znanstvenika, te došle u posjed dijelova
njihove tehnologije i najvjerojatnije nastavile s njenim ispitivanjem i
razvojem. Rezultati tih istraživanja se navodno drže van dosega
javnosti kojoj se pak prezentira samo ono što tim svjetskim silama odgovara. Neki od izvora iznose da su
Njemačke zajednice u bazama na Antarktiku (neki izvori spominju i
postojanje više baza u Južnoj Americi i čak na Mjesecu ???) u dobrim odnosima sa svjetskim silama s kojima su podijelile
većinu svoje tehnologije. Po njima Rusi i Amerikanci s njima usko
surađuju. Zato je navodno američkim kapitalom današnja Njemačka
uzdignuta iz pepela, a Antarktik proglašen međunarodnim i
razvojačenim područjem.
Zamišljeni prikaz povratka flote na Zemlju 6. Na kraju... Meni je osobno teško povjerovati u ovu priču s vrlo jakim prizvukom znanstvene fantastike, no neke činjenice i dan danas golicaju maštu tzv. "teoretičara zavjera", ali i znanstvenika, a kad tome pridodamo i činjenicu da je društvo "Vril" neumorno tragalo za zamjenskim izvorima energije uslijed kroničnog nedostatka naftnih derivata i drugih fosilnih goriva od kojih je patilo Hitler-ovo carstvo, priča bi donekle mogla dobiti određeni smisao. Jesu li u okružju u kojem su se čelni ljudi politike i vojske zanosili okultizmom, nacistički znanstvenici stvarno mogli ovladati tehnologijama o kojima su ostali suvremenici mogli samo sanjati? Pretpostavimo da je to iako malo vjerojatno, istina, i da se njihovi nasljednici jednog dana pojave sa nadmoćnom tehnologijom i ostvare svoj cilj pokoravanja i vladanja cijelim svijetom, što bi svjetske sile u tom slučaju trebale, odnosno mogle poduzeti? Ipak, iznad svega me čudi tako veliki broj internetskih stranica posvećen upravo toj temi, jer osobno ne držim vjerojatnim da su nacisti pred kraj rata uspjeli napraviti tako moćne letjelice koje se opisuju, no mogu prihvatiti mogućnost da su nešto u tom smislu pokušavali. Na pisanje ovog članka naveo me isključivo neočekivano velik broj internetskih stranica koje obrađuju tu temu. Ne tvrdim da je bilo što od iznijetog istina. Radi se isključivo o priči kronološki složenoj temeljem onog što o toj temi donose mnogobrojne internetske stranice. U svakom slučaju, ma koliko iznijeto bilo (ne)vjerodostojno, tema mi je moram priznati, vrlo zanimljiva. Nadam se, ne samo meni. Ovdje možete pregledati niz radova koje sam prikupio sa raznih internetskih izvora, svi nadahnuti njemačkim "letećim tanjurima".
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
| Ukoliko vas je tema zainteresirala, ovdje možete preuzeti knjigu Alana Bakera: "Nevidljivi orao" u PDF formatu, prevedenu na hrvatski jezik i doznati nešto više. | ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
.jpg)
.jpg)
